Louis Kahn stvorio je pregršt remek-djela, uključujući muzej Kimbell Art u Teksasu, Salk Institute u Kaliforniji, te zgradu Narodne skupštine u Dhaki, ali previše njegovih projekata ostalo je neostvareno, a jedan je od njih i memorijalni centar u New Yorku. Khan je završio projekt za park Franklin D. Roosevelt Four Freedoms nedugo prije svoje smrti 1974. godine. Fiskalna kriza potkopala je i usporila projekt koji je bio gotovo zaboravljen sve do 2010. godine kada je uz pomoć financijske podrške i političke volje spomen-područje napokon sagrađeno, gotovo jednako kao što je to Kahn namjeravao.
To mirno utočište slavi čovjeka koji je pomogao izvesti Ameriku iz Velike depresije i koji je vodio Saveznike do pobjede u Europi i na Pacifiku. Godine 1941., kad su SAD ušle u rat, Roosevelt je održao govor kojim je definirao svoje osnovne ciljeve za pravedan i miran svijet: sloboda govora i vjeroispovijesti, sloboda od straha i nestašice. Danas, kada je Amerika u stanju političkog zastoja i ekonomske stagnacije, to je dobrodošao podsjetnik na mnogo veće izazove koje je Roosevelt svladao.
Park Four Freedoms zauzima južni kraj uskog otoka u East Riveru, plimna uvala koja razdvaja Manhattan od vanjskih četvrti Brooklyn i Queens. Park obuhvaća stepenište koje vodi do uskog klina trave omeđenog alejom stabala lipa i vanjskim stazama neposredno iznad vode koje zatvara ograda od granita. Staze konvergiraju do biste predsjednika i trga popločenog granitom koji je arhitekt zamislio kao sobu na otvorenom. To je mjesto za mirnu kontemplaciju u srcu žive metropole, te vidikovac s kojega se pogled pruža na gradski skyline i luku.
Priča o spomen-području počinje 1960. godine kada je John Lindsay, idealistički nastrojen gradonačelnik New Yorka, imenovao komisiju da osmisli novi program za Welfare Island gdje su bili smješteni umobolnica, zatvor i kolonija gubavaca. Sve što je ostalo bila je bolnica za žrtve poliomijelitisa. Odlučeno je da se ime promijeni u Roosevelt Island i stvori nova stambena četvrt. Kao dio promjena nabolje otok je proširen, te je dobiven prostor od pet hektara za spomen-obilježje. Ruševine nekadašnjeg azila za duševne bolesnike mračan je podsjetnik na prošlost, a planovi Morphosis za Cornell University Tech Center nude obećanje za svjetliju budućnost otoka.
Za razliku od crkve Firminy u središnjoj Francuskoj, koju je projektirao Le Corbusier u ranim 1960-ima, a čija je gradnja bila prekinuta kada je bila napola izgrađena te konačno realizirana u izmijenjenom obliku od strane Joséa Oubrerie, park Four Freedoms čvrsto se drži Kahnovih projektnih crteža. Neke promjene napravljene su u skladu s trenutnim seizmičkim standardima te da bi se poboljšao pristup za osobe s invaliditetom. Roosevelt bi pozdravio te promjene: on se borio da prikrije činjenicu da je postao invalid od dječje paralize. F. D. Rooseveltu također bi bilo drago vidjeti zgrade Ujedinjenih naroda koje se dižu nad obalama Manhattana, nekoliko blokova dalje prema jugu, jer on je bio glavni zagovornik te organizacije.
Spomenik je odignut za 38 cm kako bi se nadoknadila razina podizanja mora i dovezeni su kesoni da ojačaju temelje ‘sobe na otvorenom’. Kao i kod svih Kahnovih najboljih radova, postoji osjećaj monumentalnosti i bezvremenosti u materijalima te jednostavnost oblikovanja. Arhitekt je odredio svijetlo tonirani granit, zidovi i opločenje potječu iz jednog kamenoloma u Sjevernoj Karolini, a dovedeni su brodom i teglenicom do odredišta. Spomen-područje izvedeno je vrlo pomno, a polirane unutarnje strane zidova, razmaknute 15 mm, hvataju iskre svjetla na vodi.
Kahn nije htio umjetnu rasvjetu, a park je normalno otvoren samo za dnevnog svjetla. Sam grad ima daleko više ambijentalnog osvjetljenja nego prije četrdesetak godina, zahvaljujući širenju visokih zgrada. Međutim, obalna straža inzistirala je da vanjski lukobran mora biti osvijetljen kao upozorenje za riječni promet, a sigurno će biti potrebe za večernjim događanjima. Jednako tako spomenik je projektiran tako da se vidi s nove šetnice na obali Manhattana. Zaklada Four Freedoms pozvala je Linnaeu Tillett, čiji je ured u New Yorku specijaliziran za rasvjetljavanje javnih površina, da primijeni svoju stručnost. Tijekom proteklih trideset godina radila je s Maya Lin i Toshiko Mori na rasvjeti njihovih zgrada. Iz poštovanja prema Kahnu, htjela je da shema rasvjete bude neprimjetna, te je odlučila da bi je trebalo uvesti postupno, tako da se svaka faza može vrednovati prije uvođenja sljedeće. ‘U početku smo bili toliko impresionirani djelovanjem mjesečine da smo preispitivali i ideju da ne dodajemo rasvjetu’, prisjeća se ona. ‘Postavili smo probnu rasvjetu u vodu, te shvatili da je previše jaka i umjesto toga odlučili smo osvijetliti stabla, koristeći novo ugrađenu instalaciju u tlu koja baca LED zrake na dva načina, a smanjuje broj instalacija.’
Mnogim spomenicima dominira rasvjeta koja je osmišljena kako bi se, poput moljaca na plamen, privukli turisti. Odsjaj briše arhitektonske detalje i poravnava pročelja. Ovdje je učinak bliži mjesečini, a rasvjeta pretvara grane stabala lipa u delikatne, svijetle šare koje se stapaju s blagim sjajem neba nad gradom. S obale se čini kao da spomenik lebdi iznad crne vode. U kasnijim fazama poprsje F. D. Roosevelta i trg bit će osvijetljeni s jednakom pažnjom prema duhu samog mjesta. To će pružiti primamljiv prizor sa šetnice ili kad se s vrha nebodera gleda dolje, nalik vodenoj verziji linearnog High Line parka (projekt Diller Scofidio) koji predstavlja još jedan nadahnuti primjer novog korištenja.
Kahn je rođen u siromašnoj židovskoj obitelji u Estoniji koja ga je dovela u New York 1906. godine kada je imao pet godina. Oni su bili među milijunima siromašnih iseljenika koji su tražili novi život u Americi i slobodu koju je Roosevelt kasnije proklamirao. Čitajući izvatke iz njegova govora uklesane u granitno postolje na kojem se nalazi poprsje, možemo shvatiti važnost tih riječi za osiromašene i potlačene, prije stotinu godina, a jednako tako i danas.